Presudan trenutak u razvoju slobodnog zidarstva u Srbiji bila je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. od strane Austrougarske. Taj čin izazvao je snažan potres: smatralo se da se time zatvara put ka slobodnoj srpskoj državi.
Poneseni nacionalnim idealima, srpski masoni zatražili su od Simboličke Velike Lože Ugarske da evropskim masonima objasni značenje tog čina. Kada odgovor izostaje, Loža „Pobratim“ raskida vezu sa Ugarskom, proglašava nezavisnost i uspostavlja neposredne odnose sa Ložama sveta.
U pomoć im pristiže Vrhovni savet za Rumuniju, koji 10. marta 1909. osniva u Beogradu Kapitel Ruže i krsta, prvo svetlo Škotskog reda u dolini Save. Iako pod rumunskom zaštitom, Kapitel ubrzo postaje vrhovna vlast srpskih Loža i dobija ime „Srbija“.
Dve godine kasnije, Vrhovni savet za Grčku poziva srpsku Braću da osnuju sopstveni Savet. U proleće 1912. u Beograd stiže Janis S. E. Kefalis, 33°, izaslanik grčkog zapovednika, i u tri dana — 9, 10. i 11. maja — biva osnovan i zauvek uspostavljen Vrhovni Savet, 33°, za Kraljevinu Srbiju.
Za Suverenog Velikog Zapovednika imenuje se Đorđe Vajfert, a za časnike Svetomir Nikolajević, Jovan Aleksijević, Milutin Perišić, Dimitrije Janković, Petar Šreplović, Manojlo Klidis, Petar Pačić i Dimitrije Mijalković. Pod zaštitu Saveta ubrzo staju Lože „Pobratim“, „Šumadija“ i „Sloga, Rad i Postojanstvo“, čime se obezbeđuje potpuna regularnost masonerije u Srbiji. Vrhovni savet je imao nadležnost nad svim stepenima, a Vajfert postaje i Veliki Majstor slobodnih zidara Srbije. Regularnost Saveta potvrđena je iste godine na Konferenciji Vrhovnih saveta u Vašingtonu.
Balkanski ratovi i svetski vihor nisu ugasili svetlost. Kada su hramovi zatvoreni, Braća su je nosila u srcima. Krajem 1917. Vajfert obnavlja rad Saveta u Marseju, gde svetlost Srbije traje do povratka u otadžbinu.
Posle rata, u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, masonerija započinje novi život. Godine 1919. u Zagrebu se osniva Velika Loža „Jugoslavija“, dok Vrhovni savet zadržava više stepene. Pred rat, 1. avgusta 1940, donosi se odluka o samouspavljivanju.
Posle dugog ćutanja, 23. novembra 1991. u Pragu, pod okriljem Vrhovnog saveta Južne jurisdikcije SAD, obavljen je obred Buđenja Vrhovnog Saveta Jugoslavije.
Dana 29. maja 2006. doneta je odluka: Red se preimenuje u Drevni i Prihvaćeni Škotski Red Slobodnih Zidara Srbije, zadržavajući neprekinuti lanac kontinuiteta od 1912. Kada se obnovila nezavisna Republika Srbija, svetlost Škotskog reda — posle vekovnog putovanja — vratila se svom izvorištu. I tama je ne obuze.